ponedjeljak, 03.05.2010.
adio i oprosti, bio sam skitnica samo, pa sam u tvoje oči zalut'o
smak će svijeta za sat vremena, imam ti puno toga za reći, a nema te.
nakon puno i dugo, tu sam. ima me, iako češće ne, ali tu sam. krijem se u drugima, šuljam se i glumim nepostojanje.
a i ti si tu. ovih dana puno češće no prije, sve bliže, a zapravo dalje. nije važno, bitno da te ima.
u jutru, u mamurluku, u podne, u šest. tu si. (hvala?)
doći će jesen. brže no što joj se nadaš. ne znamo hoće li nas biti. bit će nas sigurno. zasebno hoće, suprotno za sada ne mogu obećati.
nudim ti divno ljeto. eto. u ovo vjerujem najčvršće no ikada.
ne pitaj.
možda je od sunca ili suviše slobode ovih dana.
a sada idem izgubiti ozbiljnost i nadati se beskraju, jer smak će svijeta, kažu.
10
9
8
7
.
.
.
dalje možeš i sam.
- 03:44 -
četvrtak, 04.02.2010.
stvarnost je stvarnija ako joj dodaš malo nestvarnoga
letimo kroz neki samo naš svemir u beskrajne visine. imamo svoje komete, sunca, planete, zlatne prašine zvijezda. brži smo od svjetlosti, iako se gegamo kraj ljudi. živimo u nebu, a ono je poput svih mora i još jednom toliko. njega nikada nitko nije propješačio, oplovio niti preletio. osim nas. znamo što smo dali, što smo dužni, što smo htjeli i osjećamo što ćemo htjeti. uvijek smo bili drukčije živi od ostalih u ovome tužnom kazalištu. bježali smo u neke susjedne budućnosti i pretvarali jedno drugo u misao. ne istu, baš suprotno. lovili smo si ribe u očima, jedrili u svitanjima i razgrtali obzorja. osmijeh je bio jedini jezik kojega smo razumjeli. moraš shvatiti da smo zbilja zvijezde, stvoreni od svjetlosti i ništa se u nama neće ugasiti. na zemlju svratimo da im malo namignemo. i sljedeći put kada padnem, sada znaš da sam zvijezda, nemoj me šutnit vrhom sandale.
- 00:42 -
srijeda, 15.04.2009.
proljeće?
koliko je zapravo potrebno pružiti ruku da bih dotaknula nebo? možda baš sada i jesam u njemu, možda ga dotičem tako vješto, a da toga nisam ni svjesna. možda uživam u njemu, možda plačem, sanjam i želim.
probudi se, otvori oči širom i gledaj ravno u proljeće! obgrli ga rukama i ne daj mu da ode. barem ne do kraja lipnja. onda ga spremi zajedno sa zimom, sa jeseni, spremi ih tako tajno da ćeš zaboraviti gdje se nalaze, negdje duboko u zaborav, gdje se nećeš sjećati što si tada radila, gdje si sve ostavila svoj potpis, možda urezan u drvo, a možda kredom već sada ispran kišom.
kada ga tako spremiš, potpuno zaboraviš na njega, opet će doći duga i hladna zima i opet će te živcirati praznici i bit ćeš i sjetna i tužna, a smijati se kao sretna. boljet će te što moraš glumiti kako voliš blagdane. nitko te zapravo ne razumije kako te oni najviše bole. svi su tu, a nema najvažnijeg. i onda ćeš ga poželjeti. dozivati ga nostalogičnije no ikada. prožet će te čežnja sa sveprisutnom bjelinom i snjezima koji padaju i padaju. tada ćeš možda i zaplakati za onim, pa i ovim djetetom koje je nestalo na možda i predugim putevima odrastanja baš tog proljeća. bit će ti žao, ali odrasla si i suze ti više ne trebaju, znaš valjda kako to veliki rade? kročiš naprijed, a želiš natrag. onda nastaje ona bol, za koju kažu da se ne preboli, nego da je jedna od onih na koju naviknemo. i eto te ondje! velika si i plješću ti. ne znaš ni sama zašto. samo si ondje i štuju te. ne vidiš ni tortu ni svjećice, a tako bi ih rado, najradije ugasila i zaželjela da si tako daleko, daleko, i godinama manja. i mogla bi da možeš.. mogla bi da znaš.
- 15:33 -
ponedjeljak, 05.05.2008.
Who do you think you are?
Teško je sve to proživljavati još jednom.
Saginjati glavu prolazeći pokraj.
Potrebno je sramiti nečega?
Bilo pa prošlo.
Naravno da boli.
Pomisao na sve.
Uspomene.
...
Ostali ne razumiju.
Znam da nisam kriva.
Ovaj put sigurno.
Ne možeš shvatiti.
Ili jednostavno to ne želiš.
A ni ne znaš da boli.
Ne razumiješ.
Kriva sam zbog tvojih propusta.
Zbog tvog nerazumijevanja.
Zbog činjenice da ne možeš prihvatiti realnost.
...
Tvoja razmaženost i navike me tako ubijaju jer se tako savršeno uklapaju u moj svijet.
I to me strašno ubija.
Boli još više.
Način na koji pričaš.
Način na koji gledaš.
Svo to savršenstvo u životnoj zbrci.
Ovo je opet onaj besmisleni dio u cijeloj ovoj priči.
...
Povjerenje.
Sjećaš se toga?
Gdje je sve nestalo?
Znaš, to boli.
...
I boli kada se pretvaram.
Boli činjenica da sam svjesna tebe.
Tvoje osobnosti.
Tvoga načina razmišljanja.
Tvojih mana.
Svjesna sam poznavanja tebe.
Znaš, nekada mi se to nije sviđalo.
Sada mi tako nedostaje.
...
Možda ne treba uvijek sve reći.
Zadrži ponešto za sebe.
Ali, k vragu, i taj dio tebe mi nedostaje.
...
Ali možda ovo spada u one sitnice.
Sitnice za koje mogu odvojiti ovoliko hrabrosti.
Odvažnosti i snage.
Sitnice kojima bih mogla svome umiranju vratiti one trunke življenja.
I to sve boli.
Neprocijenjivo.
...
Ostaješ samo ispisana stranica moga Života.
Ukrašena.
Možda i ona najdraža.
I to zbilja boli.
- 02:27 -
nedjelja, 01.07.2007.
place near my heart
Putuje vrijeme, putuju događaji, valja i nama putovati. Čovjek, umni putnik, putuje putem dobrih spominjanja. I tako, svakim danom se ispisuju novi događaji, a stranice moga dnevnika, tj.Života, postaju deblje. Ondje je sažeto mnogo misli, riječi i djela. Moj život je zapravo poput putopisa. Putopisa prestrašenog putnika, putopisca koji je uvijek putovao voljenim putima, odano volio svoje voljene gradove...ipak je doputovao! Je li to sudbina? Dok budete ovo čitali...Neka vas ne muči moja tuga svedena na misao: Koliko sam još toga mogla naučiti! Prepustite se nenametljivoj snazi mojih poruka. Čovjeku ionako nikada nisu dani odgovori na sva pitanja. I pitanja i odgovori su zapisani u vremenu. A ono ne stoji. Ono juri... A čovjek ostavlja dio svog življenja u prostoru i u vremenu u kojemu je živeći boravio. Sjećajući se minulog u svojim promišljanjima, snagom oživljavateljske riječi vraćam življenju komadiće svoga umiranja, pripitomljujem neizbježnost prolaznosti. Je li to čudo? Jesam li baš sada istinski krenula putem svoje sudbine? Samovoljno i ponosno, prkosno i neštedeći, iskreno, ogoljevši se srcem do srži, do iskona, do samoponištenja, a zapravo darujući i drugima i sebi ljepotu istinskih emocija, ušla sam u svoje snove, a silnu količinu energije uzela u se kao poticaj da budem ono što jesam: samo čovjek! I to si trebamo priznati! Samo to! A to nema cijene. Čovjek koliko god je ranjiv, toliko je i nepobjediv. Moramo se boriti da ono dobro što je u nama dopre do više ljudi. jer čovjek je kao pjesma, čovjek je kao stih, čovjek je borac. Što stariji bivamo, to nostalogičnije dozivamo dijete koje smo bili, a kad nas čežnja za bijelim tišinama, za snjezima koji padaju i padaju, kad nas ta čežnja sa sveprisutnom bjelinom prožme,žalimo za djetetom koje je nestalo na dugim putevima življenja. No, nešto nam šapuće u duši da ne smijemo jadikovati, pozivajući nas da širom otvorimo oči. Taj osjećaj u onom neopisivom magnetizmu ljudskog pripadanja od kojeg se vrijednosti teško odljepljuju u visinu, u kojem je čovjek zarobljenik središta svijeta s nepreglednim horizontom svuda oko sebe, to je onaj krik duše, ona slatka bol duše, koja se topi u milini od gorkog čvora u njedrima. Zbog te vlage koja prožima srž, zbog tog krika za sviješću i slobodom, rađaju se ironije, cinizmi, melankonije i osamljenički vapaji nad sobom i svijetom. A što je tajna moje duše? Možda je tajna što je u tom dirljivom, uzastopnom traganju meni tako draga i za mene tako važna pjesma, moja egzistencijalna zagonetka, prepoznala svoju odgonetku? Možda!
- 18:00 -
Komentari (24) - Isprintaj - #
nedjelja, 24.06.2007.
THIS IS THE END, BEAUTIFUL FRIEND. THIS IS THE END MY ONLY FRIEND, THE END.
Osoba sam. Netko i nešto. Izgubljeni lik koji pokušava pronaći sebe i svoje mjesto u ovoj priči. Imam osjećaje koje je lako povrijediti.
Previše je ljudi koje me guše. Onih koji mi ne daju spavati i zbog kojih se osjećam loše. Koji me ne razumiju. I ja puno toga ne razumijem i ne shvaćam. Griješim i pokušavam shvatiti, nastaviti dalje.
Što ti znaš o meni da mi možeš suditi? Tko si ti? Nitko i ništa. Jedan običan čovjek koji me ne poznaje dovoljno da bi rekao istinu. To što si rekao. Tvoja riječ. Boli,znam. Puno toga nisi svjestan. Što bih ti ja? Idi dalje. Nevermind...
(ovo sam htjela napisati. 
nije za jednu osobu nego za puno njih.)
Svaki čovjek je vrijedan života, da nije, bio bi mrav kojeg bi netko zgazio. S razlogom smo tu. Zato živi!
Želim biti Ja. Želim osmjeh. Želim biti sretna. Želim pronaći svoj put. Želim biti čovjek. Želim otići...I to ću napraviti.
Bit ću tvoja sjena koja će te pratiti. Kad se okreneš. Bit ću tu.
Ovo je ono besmisleno. I svejedno mi je što misliš. Jer znam tko sam i što želim. I za mene si sasvim običan maleni čovjek.
Nemam više želje za pisanjem... znam da ću se kad tad vratiti. Možda već sutra. Ne znam. Ali ovo mi postaje kao da svoje osjećaje govorim cijelom svijetu što je zapravo istina. Ono moje je u meni.
- 00:32 -
